mOBSCENE.
13.05.2009., srijeda
Kako bi bilo lijepo otići u Saharu.
|
Ponekad tako planem jer mi dušu, srce i mozak razdire nepodnošljiva bol, jer je sve što sam stvarala, sav moj ružičasti svijet bio samo privid. Živjela sam u lijepom snu, a onda, sasvim neprimjetno i polako, ružičaste oblake su počeli zamjenjivati svijetlosivi, pa tamnije sivi, sve do dana kada nije bilo nijednog ružičastog oblaka. Samo gorčina, praznina i neka bol. A onda eksplozija emocija, navala bijesa i želja za bijegom što dalje od epicentra boli. Recimo u Saharu, gdje je pusto poput trenutačnih osjećaja u mojoj duši i ako možda postoji i neko zrnce nade, pustinjski vjetrovi će izbrisati sve, pa i mene. Kako bi bilo lijepo otići u Saharu i pretvoriti se u pjesak. |
